Povijest

Kao najstariji do sada poznati podatak s imenom mjesta spominje se posjed Zlatharia u okviru obitelji Bedeković s kraja 13. stoljeća. Zlatharia je latinski oblik hrvatske riječi Zlatar. No, izvorni oblik imena današnjeg Zlatara, onako kako su ga izgovarali ljudi koji su tada tu živjeli bio je Zlatarjeve ili Zlatarjevo.

Postoji nekoliko pretpostavki o porijeklu riječi „zlato“ u nazivu imena. Po jednoj je to zlato koje se u davnoj prošlosti vadilo iz potoka što teku iz Ivanščice preko zlatarskog područja. Prema drugoj je od imena feudalne obitelji Aranjoš (arany znači zlato) koje je u 16 stoljeću gospodarila ovim prostorom. Treća je pretpostavka vezana uz blago što su ga Turci, navodno, zakopali u Zlatarskom polju u kraju koji se još i danas naziva „Gradine“ ,što je ostalo u sjećanju naroda na neke građevine kojima se danas ne zna traga, a u prošlosti su postojale.

Posjede „Zlathariju“ spominju popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeću što je izdao Institut za hrvatsku povijest 1976. godine u okviru posjeda vlastelinstva „Ostertz“ kao posjed „domini Ludovici“ 1533. godine, a 1543. i 1544. kao posjed Jurja Poljičanina. Godine 1566. „possessio Zlatar“ pripada obitelji Aranyassy i ovdje se ime Zlatar spomenuto u svojem današnjem obliku.

U razdoblju od 10. do 14. stoljeća vlada velika nesigurnost stoga su izgrađeni gradovi s utvrđenim debelim zidinama na teško pristupačnim uzvisinama. Na obroncima Ivanščice poredali su se: Stari Lobor, Oštrc, Belec, Melem i Greben, a pod njima na podnožju i najstarije crkvene župe u Loboru, Martinščini, Belcu i Zajezdi. Župa Belec spominje se već 1242., župa Hrašćina, Mihovljan, Lobor i Oštrc (sa sjedištem u Martinščini) 1334. godine, a župa Zajezda 1336. godine.

Tek krajem 17. i u 18. stoljeća oživljavaju ravnice gdje završavaju brežuljci i putevi prestaju biti izvori straha te počinje rasti važnost područja zlatarskog posjeda. Dokaz tome je pravo održavanje sajmova što ga je 25. lipnja 1659. godine kralj Leopold dodijelio Zlataru na molbu grofa Petra Keglevića. Sajam se spominje i 1433. godine kada je sajmeno pravo od kralja Matije Korvina dobio borkovečki vlastelin Grgur Fodroczy. Godine 1699. središte crkvene župe iz Martinščine preneseno je u Zlatar gdje je 1762. godine izgrađena nova župna crkva. U tome razdoblju feudalci počinju graditi nove, udobne stambene zgrade te se pojavljuje nekoliko kurija u samom Zlataru i širem području Zlatara, u Loboru (danas Dom za odrasle), u Borkovcu (Mihanocić), u Ladislavcu (Neudorfer).

U Zlataru se križaju putevi koji povezuju Zagreb i Varaždin, zaobilazeći Ivanščicu i Medvednicu što samom Zlataru stvara prednost. Jedan zaobilazi Medvednicu s istoka preko Kašine, kroz Zlatar i Golubovec te sjevernom stranom Ivanščice prema Varaždinu, dok drugi zaobilazi Medvednicu sa zapadne strane kod Podsuseda te preko Zlatara i Belca vodi s istočne strane Ivanščice prema Varaždinu.

U 19. stoljeću Zlatar se potpuno afirmirao kao upravno, političko, gospodarsko i kulturno središte cijelog zlatarskog kraja. Godine 1842. počinje povijest zlatarske osnovne škole koja je usko vezana uz povijest župe. Svećenik Ivan Gundak pokrenuo je školu 1666. godine kupnjom zemlje na kojoj je sagrađena kuća za učitelja. Godine 1862. sagrađena je nova škola. Škola je u to vrijeme bila najljepša u Hrvatskom zagorju, a danas se u njoj nalazi Gradska knjižnica Zlatar.

Iza Austro-ugarske nagodbe (1867.) i ugarsko-hrvatske nagodbe (1868.), a posebice za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, Zlatar postaje općinsko i kotarsko sjedište, a svoje najveće upravno promaknuće doživljava 1875. godine kada postaje središte podžupanije čiji status kasnije gubi (1886 godine), no i dalje ostaje kotarskim centrom.

1873. godine u Zlataru je osnovana prva čitaonica koja je brojala sedamdesetak članova, a za prvog predsjednika je izabran Đuro Rukavina. 1907. godine u Zlataru je uveden i telefon. Osnovana su mnoga društva i udruge, podružnica Hrvatskog sokola, biciklistički klub “Lastavica” kao i pjevački i tamburaški zbor. Iste godine počela su izlaziti dva tjednika: Pravaški list “Hrvatska Hrvatom” i koalicionoaški “Zlatarski tjednik “.

Potiče se okupljanje vinogradara koji su djelovali na čitavom području od Zeline preko Zlatara pa sve do Ivanca. U to vrijeme, godine 1877. Zlatar dobiva i Dobrovoljno vatrogasno društvo te 1883. godine lovačko društvo.  Dolazi do obogaćivanja javnog i društvenog života izgradnjom „gomvaonice“ Hrvatskog sokola kojeg je dao izgraditi bistrički župnik Dr. Juraj Žerjavić 1910. godine. Godinu poslije izgrađena je i zgrada Djevojačke škole u Zlataru.

Na parlamentarnim izborima 5. svibnja 1935. godine u zlatarskom kotaru pobijedili su predstavnici HSS-a. Nakon općinskih izbora 1937. godine HSS preuzima vlast u svim općinama te je na čelo došao g. Mirko Sviben. On je među svojim prvim akcijama opet istaknuo hrvatsku zastavu i dao maknuti ćirilične natpise po Zlataru. Uz jednogodišnji prekid ostao je načelnikom do svibnja 1945. godine.

U Novoj Jugoslaviji, Zlatar doživljava promijene. Zlatar se povezuje sa slovenskom hidrocentralom i dobiva mnogo kvalitetniju energiju, osnivaju se brojne zadruge : poljoprivredna (1947.), postolarska zadruga „Solidnost“, električarska zanatska zadruga „Rasvjeta“, krojačka zadruga „Radost“ itd. Početkom sedamdesetih godina izgrađen je i autobusni kolodvor, a oko 1980. benzinska postaja.

Godine 1960., da bi se razvio društveni standard mjesta u okviru gradnje Zagorskog vodovoda, Zlatar dobiva priključak na njega, a 1962. izgrađena je i mjesna mreža. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina počela je gradnja i nove kanalizacijske mreže.

Već 1962. godine Zlatar dobiva prve asfaltirane ceste kada se asfaltira i glavni Trg slobode.

11. veljače 1990. godine, uvođenjem višestranačja u Republiku Hrvatsku, Zlatar je preuzeo predvodničku političku ulogu osnivanjem prvog zagorskog ogranka Hrvatske demokratske zajednice. Za predsjednika je bio izabran prof. Kazimir Sviben, a za tajnika prof. Stjepan Škof. Hrvatska demokratska zajednica na travanjskim je izborima 1990. pobijedila na republičkoj i na općinskoj razini.

Nakon kratkog izlaganja povijesti Zlatara, još ćemo samo spomenuti poznatija imena obitelji koje su se isticala te više ili manje odlučivale o sudbini zlatarskog kraja. Neke od njih su: Celjski, Konjski, Keglecić, Bedeković, Jelačić, Kiš, Zakmardi, Patačić, Gregorjanec, Gising, Kulmer, Erdody, Aranjoš, Gotal, Labaš, Fodroczy, Ratkaj i Rukavina. Osim njih, Zlataru su pridonijeli i istaknuti pojedinci: dr. Juraj Žerjavić, prof. Kazimir Sviben, ali i mnogi drugi.   Literatura:

  • Zlatar nekad i danas…, Izdavač DVD Zlatar, Zlatar 1987.
  • Hrvatsko zagorje, časopis za kulturu br. 2, Krapina, travanj 1995.
  • Hrvatsko zagorje, časopis za kulturu br. 1-2, Krapina, rujan 2008.